Valvasor, Janez Vajkard: Die Ehre dess Hertzogthums Crain

Dimenzije: 20,50 x 33,50 cm.
Opseg: t.1: [54] 696 str. [4]; t.2: 836 str. [2]; t.3: 396, 730 str. [2]; t.4: 134 str. [2], 610 str. [66] [4]; prilog III-XXIX.  
Uvez: tvrdi, umjetna koža.
Stanje kompleta: odlično.

Die Ehre dess Hertzogthums Crain: das ist, Wahre, gründliche, und recht eigendliche Belegen- und Beschaffenheit dieses ... Römisch-Keyserlichen herrlichen Erblandes / ... durch selbst-eigene ... Historisch-Topographische Beschreibung, in funffzehen, wiewohl in vier Haupt-Theile unterschiedenen, Büchern, wie auch häuffigen Abrissen und zierlichen Kupffer-Figuren, ausgebreitet, von Johann Weichard Valvasor ... ; aber in reines Teutsch gebracht, auch, auf Begehren, mit manchen beyfügigen Erklärungen, Anmerck-und Erzehlungen, erweitert durch Erasmum Francisci .

4 sveska.

Monumenta litterarum Slovenicarum ; 9.

Pretisak. Redakcija i pogovor: Branko Reisp; opremio: Aco Mavec.

Jezik: njemački; pismo: gotica.

O kompletu (dijelom preuzeto):

Slava Vojvodine Kranjske pravo je umjetničko i spisateljsko djelo vremena u kojem je nastalo, a Janez Vajkard Valvasor pokazao se kao vrstan geograf, topograf, povjesničar, etnograf, heraldičar, leksikograf, bakrorezac i tiskar. Od 1678. dvorac Bogenšperk kulturno je središte u kojem je Valvasor uredio bogatu knjižnicu, osnovao radionicu i tiskaru za bakrorez, okupio više majstora (slikara i bakrorezaca) iz Nizozemske i Njemačke te književnike (među njima i Pavla Rittera Vitezovića) koji su surađivali na izradi kapitalne četverosveščane enciklopedije Slava Vojvodine Kranjske, objavljene 1689.
Iako je zbog visokih troškova izrade enciklopedije morao prodati dvorac i sve svoje zbirke, te na kraju osiromašen umro (knjižnicu i grafičku zbirku kupio je 1690. zagrebački biskup A. I. Mikulić i time utemeljio Metropolitansku knjižnicu), iza sebe je ostavio vrijedno djelo koje i danas može poslužiti istraživačima u promišljanju i stjecanju spoznaja o onodobnoj Kranjskoj, Istri i Liburniji. Iako se na prvi pogled može steći dojam kako je enciklopedija pisana za široke potrebe (što je vjerojatno i bio Valvasorov cilj) te se kao takva drži opisivanja građe koja danas ne bi pronašla svoje mjesto u enciklopediji (legende, bajke i sl.), Valvasor je za dio njezina sadržaja (istraživanje Cerkniškoga jezera) dobio javno priznanje londonskoga Royal Societyja na temelju kojega je 1687. primljen za njezina člana. Iako se drži abecednoga reda, Valvasorova enciklopedija koncipirana je potpuno drugačije od današnjih. Ima 15 cjelina (knjiga), unutar kojih svako od poglavlja obrađuje pojedini segment. Kako bi čitateljima pojasnio neke događaje, približio im neki kraj ili opisao njegove stanovnike, često donosi legende (priče), za koje ponekad navodi kako ni sam u njih ne vjeruje.
Valvasorov sustavan i koncizan rad, a prije svega vrlo vjerojatno i velika ljubav prema onomu što je radio, rezultirali su enciklopedijom kakvu do njega nitko za taj prostor nije izradio. Ovakve su enciklopedije i u Europi onoga vremena rijetke, a kad se uzme u obzir nesigurno vrijeme (prodori Osmanlija) i prostor na kojem je nastajala, njezina vrijednost još je veća. Valvasor je po svemu sudeći imao malo enciklopedijskih djela koja je mogao koristiti kao uzore. Tek nakon Valvasorove smrti započinje stoljeće enciklopedizma i europske enciklopedike, vrijeme Diderotove francuske te kasnije britanske enciklopedije, objavljenih 62, odnosno 82 godine nakon Valvasorove enciklopedije.
Bliska suradnja dvojice polihistora, Valvasora i Vitezovića, bila je kratkotrajna, no utjecala je na Vitezovića i obilježila njegov rad u cijelosti. Iako nije bio u prilici izraditi enciklopediju kakvu je izradio Valvasor, Vitezović je iskazao takva nastojanja. Poput Valvasora pisao je kronike, izrađivao geografske karte, bavio se tiskarstvom.
Valvasor je u Slavi Vojvodine Kranjske na jednom mjestu, čak i za današnje prilike, sakupio veliku količinu znanja koja i danas uspješno svjedoči o njegovu vremenu. Njezinu vrijednost prepoznali su svi koji istražuju prostor kojim se Valvasor bavio, ali vjerojatno je najvrednija Sloveniji, kojoj služi ne samo kao vrijedno enciklopedijsko djelo (prva slovenska enciklopedija), nego i kao svojevrstan kulturno-povijesni spomenik bez kojega ne može proći ni jedno istraživanje njezine prošlosti.

Johann Weichard Valvasor (1641-1693), slovenski polihistor talijanskoga podrijetla. Potječe iz plemićke obitelji koja je u XVI. st. došla u Kranjsku iz Bergama (Italija). Nakon studija retorike kod isusovaca u Ljubljani proputovao je Njemačku, Italiju, Afriku, Švicarsku i Francusku, a tijekom 1663–64. borio se protiv Osmanlija u Slavoniji u službi N. Šubića Zrinskoga. Od 1670. studirao je u Lyonu povijest, matematiku, arheologiju, magiju i alkemiju. Godine 1672. vratio se u domovinu te kupio dvorac Wagensberg (Bogenšperk) kraj Litije, u kojem je uredio bogatu zbirku skupljenu tijekom mnogobrojnih putovanja (10 000 knjiga, zbirke umjetnina, rukopisa, grafika, novca, plemićkih grbova, matematičkih instrumenata, artefakata i dr.). Dvorac je pretvorio u kulturno središte u kojem je okupljao sudionike na stvaranju geografsko-povijesno-etnografskoga djela u kojem bi dao cjelovitu sliku Kranjske, a ondje je 1678. također osnovao radionicu i tiskaru za bakrorez te je započeo izdavati kartografska, topografska i historiografska djela o Kranjskoj i Koruškoj. Među njegovim pomagačima bili su P. Vitezović Ritter i više majstora iz Nizozemske i Njemačke.